daj da otplačem pa da postoje

Svako je mogao biti na mjestu njih. Ali eto ipak su to bile baš one. Jedne više nema, a druga se vraški bori za svoj život. La ilallhe illallah. Gdje li je sada njena duša? Da li je iko ikad spreman na smrt? Koliko god je teška njena borba za život, idalje je borba. Idalje ima nade. Idalje damar života tiho kuca. Da li je njena sudbina konačna ili je dova može promijeniti? Da li iko od nas ikad zna? Bože Milostivi, olakšaj njenoj duši da bude onako kako je za nju hajr..

Do neki dan je bolnicu obilazila u ulozi studenta, moja kolegica, a sada je pacijent na tom mjestu. Niko nije siguran od smrti i svakoga dočeka njegova sudbina..

Iz čega se smrti sastoje
čije li su tako teške presude
biva se da te nema više
zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

Get used to the bear behind you

Werner Herzog // “Always take the initiative. There is nothing wrong with spending a night in jail if it means getting the shot you need. Send out all your dogs and one might return with prey. Never wallow in your troubles; despair must be kept private and brief. Learn to live with your mistakes. Expand your knowledge and understanding of music and literature, old and modern. That roll of unexposed celluloid you have in your hand might be the last in existence, so do something impressive with it. There is never an excuse not to finish a film. Carry bolt cutters everywhere. Thwart institutional cowardice. Ask for forgiveness, not permission. Take your fate into your own hands. Learn to read the inner essence of a landscape. Ignite the fire within and explore unknown territory. Walk straight ahead, never detour. Manoeuvre and mislead, but always deliver. Don’t be fearful of rejection. Develop your own voice. Day one is the point of no return. A badge of honor is to fail a film theory class. Chance is the lifeblood of cinema. Guerrilla tactics are best. Take revenge if need be. Get used to the bear behind you.”

“Trebalo je da ovo proživim sam, bez ikoga. Bio je to osjećaj stišane zaprepaštenosti, koja nije ništa određeno. A baš ta neodređena težina, kojoj se ne mogu dokučiti korijeni, ni sagledati dubina ni smjer, tamna prijetnja kojoj razum ne može ništa, nadnosila je nad mene nepoznat užas, teži od svake određene patnje. Potpuna, konačna samoća, uzaludnost svega što bih mogao učiniti, neizbježnost nečega što će naići, a ne nailazi. Najgore je što ne dolazi, jer da dođe, dobilo bi bilo kakav oblik, i strah ne bi bio tako potpun. A kad je prošlo, zacarila je pustoš. Umor kao poslije bolesti. I čudna mješavina sreće što je prošlo i tuge što će se jednom opet javiti. Naslonio sam se na ogradu i zapalio gorku cigaretu. Bezvoljno sam posmatrao pustoš u sebi, ne žaleći ni za čim.” (Tišine)

Kroz mene teku rijeke i virovi, utiskuje se snaga pokreta, oblikuju me situacije i težina istih. Bojim se, ali i živim. Vrištim bez da ispuštam glas. Urušavam se u sebe, ali i rastem i cvjetam i još čekam da poletim. Haos mi nije stran, ali želim red ili barem malo manji haos. I sretna sam i tužna i shvatam da život nije crno-bijel. Ova pjesma je moj trenutni vibe.

Pašteta argeta

Sve više osjećam vodu i more. Sve više me tjera dubina i zove me pučina. Otploviti i izgubiti se u nepreglednom moru kao neka vrsta bjekstva. Kako kaže meni drag pjesnik:”Bio sam mornar, bežao sam.” Odlasci su mi dragi. Nomadstvo. Nepripadanje. ”O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.”

…Ljeta su mi donosila prozore u nove svjetove. Ljeta su nudila iskušenja. Jesen je donosila zaborav. Zaborav svijeta od mene. Kiša i hladni dani su sapirali sjećanja. Radujem se jeseni, jer zaborav ljudi od mene je na neki način anestezija za sopstveno stanje. Lakše je znati da ljudi zaboravljaju i nastavljaju dalje.