U prolazu

…kaže da je iz Turkistana da mu je ime Ibrahim i da ima 28 godina. Ujgur je koji je 2015 godine otišao u Istanbul da studira Engleski jezik i nikad se nije mogao vratiti.. nije vidio porodicu zadnjih 9 godina i ne zna da li su živi..

“Do you ever get sad, alone?, pitala sam ga.

“We are Muslims and we have sabr”, rekao je sa poluosmijehom koji je nagovještavao gorčinu i neobičnu snagu.

“..and Jannah is not cheap”.

u tom trenutku pomislih “what can I tell you my brother my friend… What can I possibly tell you”

Nije mjesto da ga sazaljevam, ako išta mjesto je da osvijestim kako Bog djeluje na različite načine.

https://youtu.be/d2SNX3bfYKw?si=SDkqN4kGUQw2L7xA

…..

Gilles Deleuze // “The thing is, people only have charm through their madness…that is what is so difficult to understand. The real charm of a person is the side where they lose control a little, it is the side where they no longer really know where they are… That doesn’t mean they fall apart, on the contrary, these are people who don’t fall apart…but if you can’t grasp the root or seed of madness in someone, you can’t truly like them…you can’t truly love them. It’s the unhinged side, where we all are somewhat insane… If you don’t grasp one’s hint of insanity, the point where…I am afraid, or on the contrary, I am very happy…that point of madness is the very source of their charm.”

elhamdulillah na svemu, ipak ponekad tuga preplavi

U aksam, nedjeljom, dok odlazim

Svako je mogao biti na mjestu njih. Ali eto ipak su to bile baš one. Jedne više nema, a druga se vraški bori za svoj život. La ilallhe illallah. Gdje li je sada njena duša? Da li je iko ikad spreman na smrt? Koliko god je teška njena borba za život, idalje je borba. Idalje ima nade. Idalje damar života tiho kuca. Da li je njena sudbina konačna ili je dova može promijeniti? Da li iko od nas ikad zna? Bože Milostivi, olakšaj njenoj duši da bude onako kako je za nju hajr..

Do neki dan je bolnicu obilazila u ulozi studenta, moja kolegica, a sada je pacijent na tom mjestu. Niko nije siguran od smrti i svakoga dočeka njegova sudbina..

Iz čega se smrti sastoje
čije li su tako teške presude
biva se da te nema više
zbiva se dok te neko najedanput ne izbriše

Ovdje zovnem li i topole svoje sugrađanke

i one čak znaće šta je to što me boli.

Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsretniji

ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.

Werner Herzog // “Always take the initiative. There is nothing wrong with spending a night in jail if it means getting the shot you need. Send out all your dogs and one might return with prey. Never wallow in your troubles; despair must be kept private and brief. Learn to live with your mistakes. Expand your knowledge and understanding of music and literature, old and modern. That roll of unexposed celluloid you have in your hand might be the last in existence, so do something impressive with it. There is never an excuse not to finish a film. Carry bolt cutters everywhere. Thwart institutional cowardice. Ask for forgiveness, not permission. Take your fate into your own hands. Learn to read the inner essence of a landscape. Ignite the fire within and explore unknown territory. Walk straight ahead, never detour. Manoeuvre and mislead, but always deliver. Don’t be fearful of rejection. Develop your own voice. Day one is the point of no return. A badge of honor is to fail a film theory class. Chance is the lifeblood of cinema. Guerrilla tactics are best. Take revenge if need be. Get used to the bear behind you.”

“Trebalo je da ovo proživim sam, bez ikoga. Bio je to osjećaj stišane zaprepaštenosti, koja nije ništa određeno. A baš ta neodređena težina, kojoj se ne mogu dokučiti korijeni, ni sagledati dubina ni smjer, tamna prijetnja kojoj razum ne može ništa, nadnosila je nad mene nepoznat užas, teži od svake određene patnje. Potpuna, konačna samoća, uzaludnost svega što bih mogao učiniti, neizbježnost nečega što će naići, a ne nailazi. Najgore je što ne dolazi, jer da dođe, dobilo bi bilo kakav oblik, i strah ne bi bio tako potpun. A kad je prošlo, zacarila je pustoš. Umor kao poslije bolesti. I čudna mješavina sreće što je prošlo i tuge što će se jednom opet javiti. Naslonio sam se na ogradu i zapalio gorku cigaretu. Bezvoljno sam posmatrao pustoš u sebi, ne žaleći ni za čim.” (Tišine)

Kroz mene teku rijeke i virovi, utiskuje se snaga pokreta, oblikuju me situacije i težina istih. Bojim se, ali i živim. Vrištim bez da ispuštam glas. Urušavam se u sebe, ali i rastem i cvjetam i još čekam da poletim. Haos mi nije stran, ali želim red ili barem malo manji haos. I sretna sam i tužna i shvatam da život nije crno-bijel. Ova pjesma je moj trenutni vibe.

Sve više osjećam vodu i more. Sve više me tjera dubina i zove me pučina. Otploviti i izgubiti se u nepreglednom moru kao neka vrsta bjekstva. Kako kaže meni drag pjesnik:”Bio sam mornar, bežao sam.” Odlasci su mi dragi. Nomadstvo. Nepripadanje. ”O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.”

…Ljeta su mi donosila prozore u nove svjetove. Ljeta su nudila iskušenja. Jesen je donosila zaborav. Zaborav svijeta od mene. Kiša i hladni dani su sapirali sjećanja. Radujem se jeseni, jer zaborav ljudi od mene je na neki način anestezija za sopstveno stanje. Lakše je znati da ljudi zaboravljaju i nastavljaju dalje.